Careve noćne more (odlomak)
Pred vama se nalaze prolog i prve tri glave knjige Careve noćne more. Ovo je priča o devojci koja ima moć da ulazi ljudima u snove i manipuliše njima. Silom prilika, biće primorana da iskoristi svoj talenat kako bi špijunirala zlog cara koji preti njenoj domovini. Njen zadatak biće da istraži careve snove i pomuti mu planove.
Ova knjiga trenutno nije objavljena, a u procesu je uređivanja.
Dolaze dani i noći bez jave,
i kao senke, bez šuma, nestaju;
U snu, prolazom oko moje glave
svi događaji i stvarnost prestaju.
Dolaze dani i noći bez jave.
„Prestanak jave”
Vladislav Petković Dis
Prolog
Neobuzdana, haotična vatra je gutala Plavi dvor kraljevine Navis, plamen po plamen, varnicu po varnicu, pretvarajući sve u pepeo i prah.
Bespomoćan kralj Efik se teturao duž dugog kamenog hodnika, čupajući ono malo sede kose, dok mu je stihija disala za vratom.
Izgleda da je došao kraj njegovoj vladavini, njegovom životu. On nije mogao da sačuva svoje malo kraljevstvo od velike pošasti koja je pretila da sve pošalje u zaborav.
U kombinaciji panike i očaja, kralj je uzaludno pokušavao da nađe smisao i odgovor. Kao i utehu koje nije bilo na vidiku.
Umesto toga, bespomoćno je posmatrao ljude kako bezglavo trče iz jedne odaje u drugu, pokušavajući da spasu sve što se dalo spasti: garderobu, umetnine, knjige i sitne delove nameštaja.
Dim mu je ispunio pluća. Pokušao je da ga iskašlje, ali uzalud, jer mu je gar, kao kandžama, duboko zagrebao u grlo i bronhije.
„Renis, Karlo!” dozivao je sluge.
Uzalud. Iz njegovog grla nije dopiralo ništa sem grčevitog kašlja.
O, bogovi Kaskora, zašto nisam priznao Varenet kada je trebalo? Sada je gotovo, pomislio je.
Vatra je počela da mu nagriza obode svetloplavog plašta, kojeg je tako ponosno nosio. Osetio je nepodnošljivu vrelinu oko lica. Bivala je sve intenzivnija…
Moram da nađem izlaz, kako god znam i umem, pomislio je.
Vukao je nogu pred nogu, teško, zbog starosti, dima i činjenice da korača pravo u smrt, a hodnik pred njim bio je dug. Duži nego ikada.
Zašto su mi noge toliko trome?
U tom bunilu i ludilu, kralj se iznenada setio svoje kćeri. Tačno je: zašao je u godine kada treba da ima i unučiće, ali nije. Imao je samo nju, prestolonaslednicu, jedinicu, koja je bila još premlada da vlada. Nije mogao da dozvoli sebi da je izgubi. Morao je makar nju da sačuva pa onda može na miru da dočeka smrt.
Crpeći poslednje trzaje snage, zakoračio je ka sobi svoje jedinice, pridržavajući se za vrele zidove. Usput je gledao kako se raznobojni murali tope pod ognjenom pesnicom koja ih nemilosrdno uništava. Njegov raskošni dom je sve više ličio na pakao.
Na svu sreću, došao je do plavih vrata pre požara. Svom snagom ih je odgurnuo i uleteo u prostoriju.
U dečjoj sobi je klečala devojčica, sitna, kratke smeđe kose. Nije imala više od pet godina.
Oko nje je, takođe, sve gorelo. Dečji krevet, svetloplave zavese i lakirani ormar od hrastovine pun drvenih igračaka: sve je postajalo gar i ništavilo.
A ona? Ona se igrala, kao da se apsolutno ništa nije dešavalo oko nje. Kao da nije sve odlazilo u nepovrat.
„Miri”, uzviknuo je Efik. Glas mu se vratio, ali je i dalje iskašljavao dim. Govorio je teško i grcao posle svake reči. „Šta… šta radiš… ovde sama? Pođi sa mnom.”
Miri je i dalje sedela mirno, zadubljena u igru. Držala je figuricu crvenog zmaja u levoj ruci, dok joj je desna visila u neprirodnom položaju.
Devojčica je odmerila svog oca i nastavila da se igra sa svojom nesvakidašnjom igračkom.
„Buuuuuuuf.” Miri je okretala igračku. Imitirala je zvuk bljuvanja vatre.
Čak se i malo nasmejala jednom stranom lica. Onom stranom koja nije bila paralisana.
„Ludo dete”, zarežao je kralj i uzeo je u ruke.
Izašao je iz sobe sa njom u naručju, tražeći izlaz iz dvora. U tom trenutku, ogromne grede su popustile pod naletima vatre i popadale. Celokupna građa dvora je pretila da se uruši svakog trenutka.
Nije bilo vremena za razmišljanje.
Efik je tumarao kroz plamenove i dim, suočivši se sa činjenicom da će završiti svoj život tu. U dvoru koji gori. U kraljevstvu koje propada.
Video je izgorele leševe slugu. Gardisti i pomoćnici su padali i umirali.
A onda…
Duboka, prodorna rika praćena škrgutanjem uterala mu je jezu u kosti. Šta god to bilo, ubilo je u njemu i poslednji tračak nade.
Bacio je pogled ka jednom velikom prozoru, kroz koji se pomolila njuška, tamna i velika kao crni dvor Varenet. Pod njom je zjapilo duboko grotlo kroz koje je kuljao dim.
Zmaj.
U grotlu su se sudarile dve varnice, rađajući na hiljade istih, spajajući ih u plamen. Vatra iz zmajevog ždrela je pojela sve u kraljevom vidokrugu.
Efik je zažmurio i nastavio da trči. Za nju. Za Miri.
I gle čuda: uhvatio je sebe kako prolazi kroz otvorene dveri, pravo u vrt. Da li je to bila sreća ili instinkt? Ni sam nije znao.
Ali prizor pred njim ga nije obradovao. Inače šarenoliko i bujno dvorište sa pogledom na more nestajalo je u kovitlacu pepela i dima. Vatra je lizala debla, dok se lišće iz zelenog pretapalo u crno, a onda postajalo gar.
Bio je živ. I Miri je bila živa i čudno smirena, držeći čvrsto svoju figuricu zmaja u levoj ruci.
Taj zagrljaj je bio sve što mu je trebalo.
„Konačno se srećemo”, glas iz daljine se približavao. Dubok, režući. Ogromna beštija sletela je pravo pred kralja.
Džinovski zmaj boje sunca, prožetog tamnocrvenim venama, nadvijao se nad dvorom. Mogao je da ga sravni sa zemljom samo da je sleteo na njega. Nije mu bila potrebna vatra da uništi Efika i njegovo malo kraljevstvo.
„Ovo je bio tvoj plan, zar ne?” upitao je Efik. Odjednom je dobio čudnu snagu. Znao je sa kim ima posla i želeo je da pred njim ode sa dostojanstvom vrednim jednog kralja.
„Dugo si se držao, čestitam ti na tome. Mnogi posustanu ranije.”
„Pretpostavljam da ništa ne mogu da ti ponudim u razmenu za život?” Kralj je pokušao da pregovara. Poslednji put.
Nadao se da će naći nešto, ili nekoga, ko će mu pomoći. Uzalud. Svi njegovi prijatelji, vojnici i sluge su izgoreli.
„Ti nemaš više šta da ponudiš”, režao je zmaj, napadajući kraljeve bubne opne, „osim… Stani, šta je to što nosiš u rukama?”
„Nije šta, nego ko”, odgovorio je kralj, a onda mu je suza kanula niz lice prekriveno pepelom, čisteći crnilo dok se spuštala niz obraz i ostavljajući za sobom trag od slane čistine. „Nju ti ne dam! Ona mi je jedinica. Ne dam!”
„O, pa vidi ko se tu krije. Zdravo, malena. Zar se mi nismo sreli ranije?” Zmajev glas je postao nežniji na trenutak, kao da je postao svestan tog krhkog, mladog bića u kraljevom naručju.
„Ne… Molim te, samo nju nemoj”, kralj je bio na kolenima. Jecao je. „Da li znaš koliko dugo sam je čekao? Da li znaš da je ona sve što mi osta od jedine žene koju sam voleo. Molim te, Delkere, ostavi mi makar nju. Sve drugo ti dajem.”
Devojčica se okrenula prema zmaju, otkrivajući mu svoju desnu stranu lica, tamnu, zboranu, ispucalu i ukrašenu krvavo-crvenom beonjačom bez zenice. Efik se pitao da li Miri stvarno ne oseća strah ili ga samo ne pokazuje tom stranom lica.
„Ti nisi stvaran”, rekla je.
„Šta pričaš to?” Otac ju je uplašeno prekinuo.
„On nije stvaran”, ponovila je Miri Efiku, otkrivajući mu zdravu stranu lica.
„Opa, mala se okuražila”, rekao je zmaj. „A zašto misliš da nisam stvaran? Vidiš da ti je celo kraljevstvo spaljeno. Meni to izgleda prilično stvarno.”
„Nisi stvaran jer te je tata izmislio”, uporna je bila Miri.
Efik je zaćutao, zbunjen. Nije mogao ni da sanja da će se baš Miri suprotstaviti zmaju. I to na kakav način!
„Da li ste dobro, Vaše visočanstvo?” upitao je zmaj.
Efik je ustuknuo. Zašto je neman odjednom promenila način na koji mu se obraća?
„Tata, kazala sam ti da zmaj nije stvaran”, bila je uporna Miri.
„Visočanstvo, vi ste se skroz preznojili”, ponovo je rekao zmaj. Međutim, glas mu sada više nije bio dubok i zastrašujuć. Poprimio je sasvim drugu boju. Zvučao je kao… žena?
„Probudite se, molim vas”, rekao je zmaj.
Slika se razbila na komade.
Plamena više nije bilo. Ni zmaja. Efik je protrljao oči, a pred njim je stajala osoba u crnoj haljini i beloj kecelji.
„Da li ste dobro, Vaše visočanstvo?” Žena je izgledala zabrinuto. „Ponovo ste ružno sanjali?”
Efik se užurbano pridigao i pogledom proleteo svoju spavaću sobu, kao da nešto traži. Kapi znoja su mu se slivale niz lice.
„Gde je Miri, Renis?” upitao je, prisećajući se svog košmara.
„Miri je… Pa u svojoj sobi, mislim da spava”, odgovorila je zbunjeno Renis.
Kralj je brže-bolje skočio iz kreveta i izjurio iz svoje odaje.
Došao je do dečje sobe i tiho otvorio vrata. Miri je spokojno spavala, ušuškana u plavičaste jorgane.
U levoj ruci je držala figuricu zmaja.
1. Miri i san bez snova
Miri ni ove noći ništa nije sanjala. Zapravo, ona nikada u životu nije imala nijedan jedini san.
Snovi su za nju bili samo prazne priče. Da li je stvarno moguće da ljudi sve to doživljavaju dok spavaju?
Ti snovi… Poput laži i bajki, bili su samo plod mašte, strahova i želja. I sećanja. A šta je Miri želela? Čega se plašila? Šta je to tako duboko bilo zakopano u njenom sećanju, da nije mogla da sanja?
„Ponovo odugovlačiš, sram te bilo”, neprijatan glas ju je trgao iz pospanosti.
„I ti si meni nedostajao, Karlo”, dobacila je Miri, osmehujući se polovinom svoga lica. Budila se umorna svakog jutra, bez obzira koliko je spavala.
Neprijatni sluga je nije mrzeo. Ali u njegovom obraćanju se osećao ozbiljan nedostatak poštovanja. Oduvek je bio nezadovoljan činjenicom da mora da se brine o njoj i nije se suzdržavao da to pokaže. Karlo je morao da bude ono što Miri nikada nije imala. Morao je da joj bude majka.
Čovek izduženog i smrknutog lica, u crnom odelu i beloj košulji, prišao je velikim prozorima i razmaknuo zavese, iza kojih se pomolilo letnje naviško sunce.
„Lenjivice”, ljutio se, „zar stvarno misliš da možeš da se razvlačiš do deset? Do deset! Nikada od tebe naslednica, draga princezo!”
Zar ovo moram svakog jutra da proživljavam? Okani me se, dosado!
Karlo joj je prineo, kao i svakog jutra, dva peškira i dve posude: jednu sa vodom, a drugu sa alkoholnim rastvorom. Pokazao joj je da se pridigne, gestikulirajući rukom. Nije želeo više da troši reči na nju, jer ako je bio sluga, nije bio i sagovornik. Miri je to razumela. Ili se makar trudila da razume.
Petnaestogodišnja devojčica, kratko ošišane smeđe kose, pridigla se u sedeći položaj, oslanjajući se na levu, zdravu ruku.
Desna joj je utrnula. Ali to nije bilo od spavanja, već od rođenja. Odavno je prestala da obraća pažnju na to konstantno peckanje, kao da cela mravlja kolonija lazi uzduž i popreko, od ramena do vrhova prstiju, i nazad. Teška bolest u detinjstvu učinila je njen život malo drugačijim, ograničavajući joj pokretljivost u desnoj ruci.
Karlo je potopio peškir u alkohol i obrisao desnu stranu Mirinog lica, ispucalu poput zemlje koja dugo nije videla kišu. Desno oko, ono crveno i bez zenice, joj je suzilo. Uvek je bilo takvo posle spavanja. Ništa tu nije mogla da promeni. Suze nisu bile prozirne i slane, već crvene, pomešane sa krvavom skramom koja joj je prekrivala oko.
Kada je plakala, Miri je, moglo bi se reći, krvarila suze.
Bez pitanja je otela mokar peškir Karlu iz ruku pa je sama natapala lice. Polako i staloženo, koliko joj je to ruka dozvoljavala. Karlo je progunđao, a zatim dozvolio devojci da se sama umiva.
„I treba da se učiš. Neću ja biti uvek tu pored tebe”, rekao je.
Da, bio je baš poput brižne majke. Gunđao je i pomagao. Samo… nije baš umeo da pruži majčinsku ljubav. A kako je izgledala majčinska ljubav? Miri se i to zapitala par puta u toku svog života. Sve što je znala o svojoj majci i njenoj ljubavi bilo je iz priča svoga oca i ponekog šapata između slugu.
„Karlo… Ponovo nisam ništa sanjala”, rekla je uznemireno.
„Možda treba da ti naprave jači čaj. Staviće Renis više bilja sledeći put.”
„Ne vredi.”
„Čovek mora da sanja, Miri”, rekao je Karlo, izgubivši strogoću u glasu. Seo je pored nje, očiju punih sažaljenja. Složio bi taj izraz svaki put kada bi mu se pogled zaustavio na Mirinoj desnoj strani lica.
„Pa zašto onda ja ništa ne sanjam?”
„Ne znam, ali…” Karlo se na trenutak zaustavio.
„Šta ali?” Miri je nestrpljivo prekinula tišinu. Sunce je već uveliko obasjalo prostoriju, bacajući žućkaste snopove na otvoreni ormar pun raznobojnih haljina dostojnih jedne princeze.
„Ali… Mislim da znam ko može da ti pomogne”, rekao je Karlo, sa nestrpljenjem u očima.
„Ko?”
„Raptur.”
„Raptur? Zaista?” Miri se razočarala. Nadala se boljem odgovoru. „On ne može ni sebi da pomogne, Karlo. Šta ja mogu da radim sa tim čudakom?”
„Miri, Raptur ima svoje, hm… ne tako blistave trenutke, ali ne mogu da poreknem njegovu genijalnost kada je u pitanju misticizam.”
„Misticizam? Karlo, da li čuješ ti sebe?” Miri je bilo neizmerno zanimljivo da Karlo, povučeni stoik koji je svet posmatrao crno i belo, kako se i oblačio, bude zainteresovan za nebulozu kao što je misticizam. Sluga se ubrzo obuzdao i ponovo postao hladan.
„Kako god želiš”, rekao je, „ja ću svakako zakazati sastanak sa Rapturom u tri popodne, a ti vidi da li ćeš da se pojaviš”.
Poklonio se i odneo peškire i lavore iz sobe.
Tišina joj je prijala. Tada je mogla da sabere svoje misli, a bilo ih je mnogo, jer to je tako kod svake petnaestogodišnjakinje. Ipak, njen mozak nije funkcionisao nalik njenim vršnjakinjama. Naprotiv. Miri je radila nešto što nikako nije bilo prigodno njenom uzrastu: brinula je.
Brinula je o svom zdravlju, što je i bilo nekako razumljivo, jer su svi oko nje radili isto to.
Takođe, brinula je i o svom ocu, koji je bio u poznim godinama i koji je sve teže nosio breme vođenja kraljevstva. Navis je bio mali, ali čak i malo kraljevstvo je veliki teret za onoga na njegovom čelu.
I to ju je brinulo: što će se jednog dana baš ona popeti na presto. A ona je bila samo jedna bolesna devojčica, koja je pola svog budnog života provela u krevetu.
Svakog trenutka, njen otac bi mogao da prebaci teret vladanja na nju. A da li je Miri o tome sanjala? Nije znala, jer nije imala privilegiju da sanja.
Ponajviše je brinula, ipak, o nečemu zbog čega je strepeo ceo Navis: invazije Varenećana. Tokom njenih petnaest godina života, Varenet je svakodnevno bio tema razgovora kako među seljacima, tako i među plemićima. Jer to carstvo, na čelu sa Delkerom, za koga se pričalo da je poluzmaj, pokorilo je gotovo celi poznati svet, od Velikog mora na zapadu, do Mesečeve pustinje i venca planine Kaskor, na istoku. Planine gde su živeli svi bogovi, osim Navisa, boga mora, po kojem je njeno malo kraljevstvo na jugu i dobilo ime.
Kraljevstvo Navis je ostalo jedino nepokoreno. I bilo je sledeće na udaru tog zagonetnog cara, o kome se malo šta znalo, a mnogo toga pretpostavljalo.
„Miriiiina, Miriceee, Miririri, Mirac-Siracccc, lepotice moja, dušice moja”, začuo se glas sa ulaznih vrata. Bez kucanja, krupna devojčica Mirinih godina uletela je u sobu. Imala je zlatnoplavu kosu sa crvenim rajfom i nosila crvenu letnju haljinu na velike bele tufne. Bila je to kćer jednog od plemića i Efikovih bliskih pomoćnika. Silom prilika, Miri je bila prinuđena da se zbliži sa njom.
„Drago mi je da te vidim, Sirela”, Miri je loše izlažirala entuzijazam. To je otprilike bilo sve što je uspela da kaže.
„Slušaj me, draga Miririri, danas moj i tvoj tata dočekuju Gavrijela sa dalekog puta. A da li znaš šta to znači? To znači da će Gaaaavrijel da upozna…” zastala je pa pokazala prstom prema sebi i sa oduševljenjem uzviknula, „mene!”
Gavrijel. Miri je razumela zašto njene vršnjakinje uzdišu za njim. Bio je visok, tamnog tena i guste crne kose. Pravi Navišanin. Uvek se osmehivao sa ivica usne kada je pričao sa ljudima na dvoru, a naročito sa ženama. Znao je da mami uzdahe.
„Smislila sam plan, Mirice”, nastavila je da dosađuje Sirela. „Krenućemo do Bate krojača, čula sam da je dobio nove modele korseta sa Sunčanih ostrva. Gavrijel će se oduševiti!”
„Sirela…”
„A kada uzmem korset, onda molim te, molim te, molim te, da malo prošvrljam kroz tvoj ormar i probam da uklopim nešto. Molim te?”
Čisto sumnjam da ćeš da staneš u bilo šta, pomislila je Miri.
„Sirela! Mo…”
„Ako ima plavi korset, ali u sličnoj nijansi poput one tvoje haljine koju si nosila pre tri meseca na kraljevoj večeri, mogla bih da uklopim to sve lepo.”
„Sirela!” Miri je podigla glas, pospana i iziritirana. Svaka Sirelina reč bila je poput čekića koji je udara u potiljak. Morala je da joj stane na put.
A onda joj je palo nešto na pamet.
„Siri… Da li znaš ko je Raptur?”
Sirela se vidno nadurila kada ju je Miri prekinula, ali je njena znatiželja, izgleda, prevladala. Brzo je povratila osmeh i onda, tupo pogledavši u Miri, rekla:
„Ne. Ko?”
„Kako ti se sviđa ideja da sklopimo jedno novo prijateljstvo danas?”
***
Dve mlade devojke su jurile duž strme staze obrasle bršljanom. Jedna smeđa i sitna, a druga visoka, plava i punija.
Miri nije trebalo mnogo da nagovori prijateljicu da krenu u malu avanturu. Siri je prvobitno bila oduševljena, ali ipak, kako su se udaljavale od dvora, a put postajao sve neprohodniji, njen entuzijazam je jenjavao. Kada su došle do pećine, Sirela je bila vidno uznemirena.
U dubini rupe u steni su se nazirali plamenovi, kao da unutra gori na stotine sveća. Princeza je hrabro, ali oprezno, kročila unutra, dok se Sirela nesigurno vukla za njom.
Pećina nije bila duboka. Između malih, titravih plamenova, stajao je sitan čovek, pognut i sa velikom izraslinom na leđima. Toliku grbu Miri nije nikada videla. Ispred njega je stajao ogromni kameni radni sto, koji kao da je izrastao iz same pećine.
Grbavac ih nije primećivao već je zadubljen u spise i bočice ispred sebe gunđao nešto sebi u bradu.
„Ra—”
„Ja sam, ja sam. Uđi, Miri, uđi, poranila si puno, valjda. Još nije tri, ja mislim”, rekao je. Pričao je glasno i nesigurno, kao da prebira po rečima.
„Izvinite”, odgovorila je Miri, a onda odmerila Sirelu, koja je držala prilično odstojanje. Kada se Raptur okrenuo, Sirela je prebledela.
Mistik u pećini je takođe bio bled, ali ne od straha. Njegova koža je bila porcelanski bela zbog nedostatka sunčeve svetlosti.
Princeza je čula mnogo priča o mistiku, jer je bio živa legenda u Navisu. Ali većina tih dogodovština verovatno nisu bile istinite. Čudni ljudi, marginalci, bolesnici, umetnici, sanjari i svi ljudi koji nisu vodili normalan život, često su bili predmeti izmišljotina među običnim svetom. Narod je voleo takve priče i rado ih širio, a princeza je to nekoliko puta iskusila i na svojoj koži.
„Dobar dan”, rekao je Raptur i pružio joj ruku, a potom i Sireli, koja je oklevala. Miri je znala da Raptur nije čovek koji se klanja. Cenila je to, na neki čudan način.
„Dakle, problem sa snovima, je l’?” upitao ju je grbavac. Miri je izbrojala ukupno tri zuba. U obe vilice.
„Pa… Da. Zapravo problem nedostatka snova”, odgovorila je Miri.
„Mhm, da. Jasno, pretpostavljam. Hajde… Hm, šta bi mogli? Znam! Molim te dođi i legni ovde.”
Raptur je pokazao na kamenu ploču u uglu pećine preko koje je bila prebačena uflekana prostirka. Miri se stomak izvrnuo pri pomisli da će njena koža doći u dodir sa tim… dronjkom.
„Miri”, prasnula je Sirela, „pa nećeš valjda?”
Nije se obazirala na pridike. Sirela joj je samo pravila društvo, nije bila njen moralni savetnik.
„Slobodno legni i opusti se”, rekao je Raptur. Bio je spor i valjda star. Njegove godine nije bilo lako odrediti.
Mistik je otišao do kamenog stola, provlačeći se između mnogobrojnih sveća na podu. Otvorio je par knjiga pa presipao nekakvu plavičastu tekućinu iz jedne posude u drugu.
To je trajalo… dugo. Jako dugo. Miri je osetila potrebu da ustane, hoda, radi bilo šta, samo da ne sedi i čeka. Ceo život joj je prolazio u sedenju i čekanju. I Sirela je poskakivala nestrpljivo i uplašeno.
„Siri, da li znaš sama da se vratiš nazad?” upitala je Miri. Plava devojka je klimnula glavom. Očigledno je to žarko želela.
„Da li će nas, ovaj, gospođica prijateljica… napustiti?” upitao je Raptur. Delovao je kao da ga Sirelina nervoza zabavlja. Tren kasnije, ona je izletela iz pećine, bacivši poslednji pogled ka princezi, koja je samouvereno klimnula glavom.
Odvratan smrad se proširio kroz zadimljenu prostoriju. Izvor je bila čudna mešavina koju je Raptur konačno napravio i prineo Miri.
Plavičasta tečnost je ključala, ali nije bila vruća, niti je izgledala previše ukusno. Miri se zgrozila, ali je uspela da potisne nagon za povraćanjem.
Ovaj dan nije počeo kako sam planirala, pomislila je.
„Moraćeš na eks. Sve odjednom. Tako kaže uputstvo”, rekao je Raptur.
„Da li mogu makar da znam šta pijem?”
„Oh, izvini. Kako neprofesionalno”, nasmešio se mistik i otkrio sva tri zuba. „To je snotvor. Nije nešto što pravim svakog dana. Ne dolazi previše ljudi koji imaju nedostatak snova, koliko se sećam. Da, da… Dugo niko nije bio.”
„Hoće li mi pomoći da počnem da sanjam?” upitala je Miri.
„Biću iskren: nemam pojma. Ne znam ni koje su nuspojave. Znam samo da nije, ovaj, smrtonosno”, rekao je Raptur.
Srce joj je tuklo poput Idearovih bubnjeva. Odmerila je onaj napitak i iskapila odvratnu tekućinu.
„I šta sad?” upitala je.
„Uskoro će krenuti da deluje.”
Raptur je izvadio sat iz ofucane braon odore koja mu je prekrivala stopala.
„Kada?” nestrpljiva je bila Miri.
„Zaaaa… tri… dva… jedan”, Raptur je sklonio sat. „Sada.”
Mistik je postao samo silueta satkana od plamenova sveća. A onda je mrak progutao pećinu.
***
Miri je otvorila oči. Nekoliko poznatih, ali zabrinutih lica je stajalo nad njom. Pored Raptura, koji ju je zamišljeno posmatrao, bili su njen otac, Gavrijel, Karlo i Sirelin otac, Đanto.
„Da li je to moja Miririri budna?” Visoki, iritantni glas je prodro direktno do Mirinog malog mozga.
„Jesi li dobro, kćeri?” upitao je kralj Efik.
Miri se ćutke pridigla dok su ljudi oko nje odisali napetim nestrpljenjem.
„Nisam sanjala”, prošaputala je. Napustio ju je i poslednji tračak nade. „Mislim da je sve uzalud. Nije mi suđeno da sanjam.”
„Nemoj tako da pričaš, Miri”, rekao je kralj, podgrevajući joj osećaj razočaranja.
„Princezo draga, kako si?” upitao je Gavrijel i osmehnuo se krajičkom usana.
„Do… Khm, ovaj… Dobro sam”, odgovorila je. Ispravila se i raširila usne u loše odglumljeni poluosmeh.
Na stotine sveća oko nje je još uvek neumorno plamtelo. Zašto je ovolika vrućina? Za ime Navisa, u pećini smo.
„Princezo, kaži mi, molim te… Da li si ti ikada sanjala?” upitao je Gavrijel i seo pored nje.
„Nisam. Nikada.”
„Potrudi se da se setiš. Probaj da se baš, baš, baš vratiš u svoje detinjstvo”, predložio je Gavrijel.
„Ma, probala sam. Ne ide. Ionako ne mogu da se setim mnogo toga kad sam bila mala.”
„Čekajte”, uskliknuo je Raptur, „mislim da imam rešenje”.
Svi su pogledali u sitnog bledog čoveka. Nastupio je trenutak napete tišine.
„Pa kazuj”, naredio je Đanto, veliki čovek koji je pričao kroz nos. Držao je distancu od mistika, stojeći rame uz rame sa svojom ćerkom.
„Postoji jedan napitak”, rekao je Raptur pa zastao. „Ne… Ipak, zaboravite.”
Svi su digli glas na njega, istovremeno i u pećini je nastala potpuna zbrka. Raptur ih je prvo posmatrao uplašeno, a onda ih ućutkao, stavljajući prst na nos.
Hrabro… Tako da se ponaša pred kraljem, pomislila je Miri, koja je ostala tiha u tom metežu.
„U redu, gospodo. U pitanju je Nezaborav.”
Nezaborav. Miri je čitala o tom napitku. Navodno je imao mogućnost da probudi sva sećanja kod onog koji ga popije. Princeza, naravno, u to nije verovala.
„Nezaborav je, vidite—”
„Znamo šta je Nezaborav”, prekinula ga je Miri. „Koliko je opasan?”
„O, pa ja ću napraviti blažu varijantu”, odgovorio je Raptur. „Ne bi trebalo da bude opasan uopšte.”
„Onda ga smućkaj”, naredila je.
„Miri, kćeri, jesi li sigurna?” upitao je Efik zabrinuto.
„Jesam, oče”, odgovorila je, a onda se okrenula ka Rapturu. „Da li će Nezaborav da otključa baš sve?”
„Oh, pa ne baš. Setićeš se svega u poslednjih osam do deset godina. To je sasvim dovoljno. Mi sećanja stvaramo čim se rodimo, a ona ostaju zakopana negde duboko u nama. Nezaborav nije toliko jak.”
Raptur je već prionuo na posao dok je pričao.
„A šta je?” upitala je princeza.
„Uh, nemam odgovor na to”, rekao je Raptur. „To nije moja oblast. Ali siguran sam da je to moguće ako neko duboko zađe u podsvest. Mislim da je i samo sećanje na sopstveno rođenje zakopano negde duboko u nama.”
Mistik je doneo bočicu ispunjenu crvenom tekućinom.
„Evo, popij gutljaj.”
Miri je onjušila, a onda otpila. Ovoga puta, tečnost je mirisala prijatno, na sveže naviške mandarine.
Očekivanje je ispunilo prostoriju, a princezi je postalo još toplije. Kao da cela pećina gori. To ju je unervozilo.
„I šta sada?” upitala je Miri. „Hoće li sećanja krenuti da naviru?”
„O, ne, ne, ne”, odgovorio je Raptur, „to bi bilo zaista užasno iskustvo. Sećanja se javljaju onda kada zakopaš po njima, a najbolji način je da ti neko postavi pravo pitanje.”
„Pravo pitanje? Kako da znamo to?” upitala je Miri.
„Miri, jesi li sanjala nešto nekada?” uzvratio je Raptur. Jedva je čekao da ga postavi.
I tada se princeza setila jednog sna koji se ponavljao, iznova i iznova: dvor koji gori, njenog oca u očaju i ogromnog zmaja koji preti da spali čitav Navis.
Pogled joj se izgubio u daljinu. Proživljavala je svaki detalj tog košmara, kao da je i sama izložena stihiji koja je gutala njen dom. Vrućina u pećini joj je upotpunila doživljaj.
„Pa?”
„Sećam se.”
„Čega?” upitao je njen otac.
„Kraljevstvo je gorelo. Zmaj je sve spalio. Ti… ti si trčao”, rekla je Miri. „A ja… Ja sam te tešila i pričala da sanjaš.”
„I da zmaj nije stvaran?” upitao je Efik.
„Da”, uskliknula je princeza, kao da se probudila iz transa.
„Pa, gospodo”, osmehnuo se Raptur, „izgleda da imamo noktivojanta među nama”.
2. Miri i demoni sna
Noćna šuma je bila strašnija izbliza. Princeza ju je uglavnom posmatrala iz sigurnosti svojih odaja, odakle je zeleni pokrivač bio tek još jedna boja bogate palete naviške kraljevine.
Okrenula se i odmerila svoj dom, Plavi dvor, okupan narandžastom svetlošću zalazećeg sunca.
Za razliku od Noćne šume, Miri je retko imala priliku da zagleda svoj dom u celosti i uoči njegovu veličanstvenost. Dvor Navisa bio je, takođe, ukrašen raznim toplim bojama koje su plesale oko one glavne: svetloplave. Naviškoplave, kako su je mnogi zvali.
Najveća, centralna palata je bila na samom vrhu brda, dok su pomoćne kule, zgrade i kućice, bile izgrađene oko nje, sve do podnožja koje se pretapalo u sitan pesak naviških plaža. Pesak se pretapao u more, a more… more je vodilo ko zna gde. Jedino je Mirin stric, Efikov mlađi brat, možda znao. Ali čika Adir je već godinama na svojoj morskoj pustolovini, pomislila je.
„Ideš li?” upitao je Raptur. Tapkao je u mestu.
„Idem, idem”, odgovorila je. Ali je ostala još par sekundi da upije svu lepotu svog doma. Taj sklad kamene i drvene građe nije postojao nigde na svetu. Tako mali, skrovit, a opet nekako velelepan. Nije bio izgrađen za odbranu, već za divljenje.
Zbog toga je Plavi dvor Navisa bio lak plen. Kako nas Delker još uvek nije napao, samo bogovi Kaskora znaju, pomislila je i zakoračila u šumu, prateći Raptura.
Prvi put u njenom dosadnom i običnom životu desilo se nešto što ju je zaintrigiralo. Ta reč, koju je izgovorio Raptur pre par sati, i dalje joj je zvonila u mislima: noktivojant.
„Miri, moram da te upozorim”, rekao je bledi čičica, dok je preskakao korenje i granje. „Ta žena koju idemo da vidimo, ona je… pomalo čudna.”
Zar može da bude čudnija od tebe, Rapture? pomislila je.
„Zar može da bude čudnija od tebe, Rapture?” Raptur je ponovio naglas, a princeza se trgnula. „Pretpostavljam da to razmišljaš. Da, može.”
Ubrzo se smirila. Raptur je, ipak, samo bio pronicljiv. Čudan i pronicljiv.
„Kako je čudna?” upitala je.
„Pa… Nepredvidiva je. Kao i mnogi noktivojanti. Ta rabota može da izludi čoveka ako nije pažljiv, mislim.”
„Rapture… Šta su noktivojanti?”
Raptur je zastao, zbunjen i namršten. „Pa ljudi koji kontrolišu demone sna.”
„Demone… šta?” Miri se zamalo zagrcnula.
„Pa demone snova, Miri. Znaš ih valjda: Besnogor, Moromor, Strahovid i ostalo društvo?”
„Rapture… Bukvalno nemam pojma o čemu pričaš.”
Raptur je progunđao nešto sebi u bradu. Nije bio srećan što mora ovo da radi, ali kraljeve naredbe su kraljeve naredbe, a one se slušaju. Mistik je, doduše, insistirao da jedino Miri pođe, jer, kako je rekao, nije želeo da uplaši Džes.
Ko god ta Džes bila.
Šuma pored mora bila je gusta, a između stabala se provlačio slankasti miris mora. Nisu puno pešačili pre nego je Miri ugledala taj nesvakidašnji prizor: kućica od drveta se uklapala u okolni zeleniš gotovo savršeno. Da Raptur nije pokazao na nju svojim uvijenim štapom, nikada je ne bi primetila.
„Upamti Miri, šta god Džes kaže, ti samo klimaj glavom. I nemoj da joj se supotstavljaš. To ostavi meni”, rekao je i samouvereno zakoračio ka straćari.
„Čekaj”, zaustavila ga je, „mogu li bar da znam zašto idemo kod te… Džes?”
„I ona je noktivojant. Možda… možda može nešto više da nam kaže. Makar… Efik tako veruje”, odgovorio je Raptur.
Zašto je ovoliko nesiguran? Nešto je zaista bilo čudno u vezi te Džes. Bez obzira, Miri je pošla prema kućici, uveravajući mistika da je spremna na sve što je čeka.
Raptur je pokucao vrhom svog štapa.
Ništa.
Ponovio je, ovoga puta malo jače. I dalje niko nije odgovarao. Polako je gurnuo mala istrulela vrata donjim delom toljage i ušao. Miri ga je pratila u stopu.
Prostorija je bila uboga, sa trošnim ormarićem, starom peći i raznim drvenim i staklenim posudama na omanjem stolu. Jedino je polica sa čudnim drvenim figuricama odskakala od ostatka jednostavne unutrašnjosti. Miri je prepoznala jednu od njih: crvenog zmaja, istog kakvog je imala u detinjstvu.
U uglu je ležala osoba, okrenuta im leđima. Ovo mora da je Džes, pomislila je Miri.
Mistik je pokušao da je ćušne vrhom toljage, ali pre samog dodira, žena se sumanuto okrenula i zgrabila mu štap, kao da je sve vreme bila budna i vrebala njih dvoje.
„Šta hoćeš, matora drtino, zar ne vidiš da spavam?” upitala je promuklog glasa.
Njene krvave oči kao da nisu bile zaklopljene danima. Mreža sitnih kapilara joj je pulsirala kroz beonjače.
„Zdravo i tebi, Džes”, osmehnuo se Raptur.
„Šta hoćeš, pitala sam te?” Džes je bila besna.
„Imam jednog gosta za tebe. Njeno ime je Miri.”
„Drago mi je”, odgovorila je Miri i poklonila se trapavo.
„Šta hoćeš, Miri?” upitala je Džes. Ova žena očigledno dugo nije živela među ljudima.
„Imamo sumnju da je Miri poput tebe”, konstatovao je Raptur. „Mislimo da je noktivojant.”
„Oooo… Miri. Negde sam već čula to ime”, rekla je Džes. A onda im okrenula leđa i… Nastavila da spava? Princezi se učinilo da је i zahrkala.
„Džes… Džes, molim te. Da li možeš da nam pomogneš?” upitao je Raptur. „Džes, Miri nikada ništa ne sanja.”
Čudna i strašna žena je prestala da hrče.
Skočila je na noge i dogegala se do Miri. Zagledala ju je ludačkim, krvavim očima. Približila se toliko da je Miri osetila njen ustajali, odvratni zadah.
„Šta ti je to na licu?” upitala je Džes.
„Ovo?” Miri je pokazala na svoju desnu stranu lica.
„Da… Šta ti je to?”
„Takva sam od rođenja.”
„Ne valja ti to, dete.”
„Hva… Znam”, rekla je Miri. „Nije baš prijatno.”
„Miri… Miri, Miri, Miri. Zašto mi zvuči to tako poznato? Da te nisam sanjala?” Džes se na trenutak udaljila, ali nije odvajala pogled sa princezinog lica.
„Možda si čula za nju jer je ona prestolonaslednica Navisa”, rekao je Raptur. Bio je to očajnički pokušaj da razvedri zategnutu atmosferu.
„Ne. Nije to”, rekla je Džes. Nije odreagovala na tu informaciju.
Ova žena je ozbiljno bolesna, pomislila je Miri. Osetila je nalet tuge.
„Znači, ne možeš da sanjaš?” upitala je Džes, hodajući po sobi i gledajući u pod.
Nešto je tražila. Kada ga je spazila, njeno usukano lice se razvuklo u osmeh, praveći reljef na njenim obrazima. Te bore. Te brazde. One nisu bile od starosti. Džes nije imala više od trideset pet, po Mirinoj proceni. Sigurno ju je nešto zadesilo. Nešto što je ostavilo trajne posledice.
Uzela je sa poda suvi list, koji je ubacila u staklenu posudicu i počela da ga mrvi komadom drveta.
„Probao sam sa snotvorom, Džes”, tiho je rekao Raptur. „Ne vredi.”
„Nije ovo snotvor, glupanderu”, drznula se žena, „ovo je nešto drugo”.
Dodala je i prstohvat nekakvog praha, a zatim sve to pomešala sa vodom. Da li ponovo treba da se trujem ovim napicima? pomislila je princeza.
„Čekaj… Ti praviš običan napitak za uspavljivanje”, primetio je Raptur.
„Gledaj svoja posla.”
„Ne planiraš valjda da dozivaš demone sa Miri?”
„Samo jednog.”
„Džes, da li je to sigurno? Ne želim da joj se išta desi”, rekao je Raptur.
„Neće joj se ništa desiti. Sedi tu i ćuti”, drsko je odgovorila.
Miri je uplašeno pogledala u Raptura koji joj je tiho dobacio: „Mi imamo zajedničku prošlost, znaš…”
„Nešto si rekao, matora drtino?” Džes mu se obratila. Namestila je prostirku na pod i postavila prašnjav jastuk.
„Niš… Ništa”, odgovorio je.
„Ako je tako, hajde mala, dođi ovde, legni i popij ovo.”
Miri je pogledala u Raptura, a mistik je klimnuo glavom. Verovala mu je, iako je i dalje primećivala njegovu zabrinutost.
Popila je napitak, što je učinila i Džes, koja je odmah počela da bunca otvorenih očiju.
Ubrzo je i princeza zaspala, zagledana u crvenu figuricu zmaja na polici.
***
Miri je stajala u šumi. Mnogo većoj i mnogo, činilo joj se, tamnijoj od Noćne šume. Kao da je ukleta. U daljini je stajala mlada, lepa žena, sa pletenom korpom u rukama.
Ovo je san, pomislila je. A ta žena… To je definitivno Džes. Da li da joj priđem?
Džes je bila krasna u snu. Imala je dugu plavu kosu i spokojni izraz lica. Nije bilo ni tračka onog ludačkog pogleda. Miri ju je posmatrala iz daljine, dok se šuma oko nje menjala, prelazeći iz tamne i turobne u svetlu i čudesnu, punu raznobojne flore i faune, nikada do sada viđene.
U snu sam, naravno da se ovde dešavaju nepredvidive stvari, podsetila je sebe princeza, a zatim krenula ka Džes. Spremala se da je dozove, ali je odustala kada se pored plavokose žene pojavio visoki, mladi čovek, crne kose i brade i nasmejanog lica.
Džes mu je pala u zagrljaj, a Miri je odlučila da ne prekida taj momenat. Videla je sreću na ženinom licu.
Da li je taj čovek Raptur? pomislila je.
Dok je posmatrala mladi par, shvatila je da u svojoj ruci drži nešto: malu drvenu figuru crvenog zmaja. Kako je to dospelo ovde?
Iznenadila se i što nije bilo težine i utrnulosti u desnoj ruci. Opipala je lice, bilo je sasvim glatko. Čudno… u snu nemam nikakvih fizičkih nedostataka, pomislila je.
Par ispred nje je šetao šumom, držeći se za ruke. Sreća je zračila iz njih. Da li da ih dozove?
Da, to je samo san. Šta može da pođe po zlu? Odlučila da im se obrati.
„Džes?” pozvala je ženu.
Žena nije reagovala.
„Džes?” ponovila je glasnije.
Žena se okrenula. A kada je ugledala princezu, osmeh je nestao sa lica. Više nije delovala smireno i srećno.
„Kako si dospela ovde?” zakreštala je. Princeza je ubrzo primetila da Džes gubi svoju lepotu i ubrzano stari, dok joj se vraća zakrvavljeni, ludački pogled.
„Odakle ti ovde? Odakle?” ponovila je.
„Bile smo do maločas u tvojoj kućici”, pokušavala je da se odbrani. Da objasni.
Džes je unezvereno pojurila ka princezi. Drala se, psovala je, a onda ju je lupila iz sve snage. Pesnicom u glavu.
Ovome se nisam nadala, pomislila je Miri, dok ju je bol prožimala.
Sve je postalo crno.
***
Miri je otvorila oči i pridigla se, trljajući svoje čelo na mestu gde ju je Džes udarila u snu. Nije osećala bol, ali je, na čudan način, osećala tragove tog nokauta.
Raptur je sedeo zavaljen u staru drvenu stolicu, koja je pretila da se raspadne svakog časa. Uglavio je grbu između napuklina na naslonu i blenuo u vrh svog štapa.
Potom se probudila i Džes, iskočivši iz kreveta. Ludačke crvene oči bile su usmerene ka princezi.
„Ti… Ko si ti, Navis te udavio?” Džes je škrgutala zubima, približavajući se. „Kako si to uspela?”
„Kako sam uspela… šta?” upitala je Miri, iako je znala na šta Džes misli.
Raptur se osovio na noge, osmehujući se nervozno. Video je da se Džes sprema da nasrne.
Prekasno je reagovao.
Žena je skočila ka princezi i uhvatila je za vrat.
„Kako… Kako si ušla u moj san?” vikala je. Princeza je pokušavala da se odbrani levom rukom.
Na svu sreću, Raptur je štapom opaučio Džes po tintari. Ona je skočila i jauknula, držeći se za potiljak.
„Da li si ti normalna, Džes? Šta radiš to?” uzviknuo je.
Džes se povukla u ugao svoje straćare poput neposlušnog šteneta koje je gazda upravo mlatnuo po brnjici.
Raptur je prišao princezi i upitao: „Šta se desilo?”
„Nekako… nekako sam uspela da se nađem u Džesinom snu, baš kao što sam, kao mala, bila u očevom”, objasnila je i dalje uzrujana pređašnjim događajima.
„Džes, kojeg si demona prizvala?” Raptur je upitao ženu koja je zapomagala i jecala. „Džes, izvini. Znaš da si prešla granicu. Smiri se.”
Žena je prestala da jauče, a onda tiho rekla: „Ne razumeš…”
„Molim?”
„Ne razumeš, Rapture”, smirila se Džes. „Ja nisam prizvala nijednog demona.”
„Ali recitovala si bajalicu prizivanja.”
„Da, samo što… Ja sam prizvala Ponovjava, kako bih sanjala isto što sam sanjala pre vas”, rekla je Džes. „Isto što sanjam mesecima.”
„Hm”, začudio se Raptur. „Hoćeš da kažeš da se Miri našla u snu bez prizivanja Umrežnika?”
„Da, Rapture. To nije moguće”, Džesin glas je zadrhtao. Miri je bila zbunjena.
„A da ti ne znaš da kontrolišeš demone sna?” upitala je Džes prestolonaslednicu.
„Ja prvi put čujem za sve ovo”, odgovorila je princeza nelagodno.
Demoni sna, za ime Navisa, kako to čudno zvuči. I ko su Ponovjav i Umrežnik?
„Ne laži”, brecnula se Džes i opet nasrnula. Rapturov štap je sevnuo preko njenih prstiju. Ona je jauknula i ponovo se povukla u ugao sobe.
„Izvini Miri, ali moram da te zaštitim”, Raptur je pogledao ka princezi, a zatim se obratio Džes. „Moraš da se iskontrolišeš, Džes, ipak je ona Efikova kćer.”
Džes se ukipila i na trenutak zatvorila oči. Zapravo, to je bio prvi put da je čudna žena sklopila kapke.
„O, Efikova kćer, kažeš?” upitala je. Konačno se opustila. Prvi put joj je, izgleda, doprlo do mozga ko je zapravo Miri. „Da… Sećam se Efika i… njegove žene.”
Taj trenutak tišine i spokoja nije dugo trajao. Džes se izdrala jače nego ikada: „Gubite se! Gubite se, ili ću vas ubiti!”
Miri se zamrzla od straha.
„Pa ti si mi Katrenino kopile doveo u moju kuću”, Džes je sasvim poludela. „Ne želim da imam ništa sa njom.”
Buljila je unezvereno u Miri, deklamujući: „Ti si dete rođeno u tami i jedino tami pripadaš. I taj beleg na tvom licu je kazna. Kazna zbog stvari u koje se upetljala nesrećna Katrena.”
Zastala je, pa dodala: „Majku smo morali da ti ubijemo, ali trebalo je i tebe. Takvima nije mesto na ovom svetu”.
„Miri, polazi”, Raptur je povukao devojku za rukav crne haljine.
Princeza je ćutke izašla iz straćare dok ih je Džes pratila pogledom. Raptur je požurio nazad ka dvoru, dok ga je oblivao hladan znoj, a Miri ga je pratila bez pogovora.
Noć nad Navisom bila je mlada, a Miri je znala da ni večeras neće sanjati ništa. Naprotiv, ostaće budna još dugo. Jako dugo. A reči ove čudne žene će joj zvoniti u glavi do prvog sunca.
Ti si dete rođeno u tami i jedino tami pripadaš.
3. Korint i neočekivani napad
Korint je gledao oca kako mahnito mlatara rukama. Više nije slušao šta je izlazilo iz njegovih usta. Znao je sve napamet.
Sigurno mu je govorio: Sto puta da ti objasnim, svaki put ćeš da pogrešiš. Ili, na primer: Dorinu nisam morao ništa da objašnjavam.
Ipak, gledao ga je pravo u oči. Iz poštovanja. Ili iz straha? Ni sam nije znao. Sačekao ga je da završi svoje dugotrajno izlaganje pa stavio svetloplavi šlem na glavu. Udenuo je mač u korice i pričvrstio jedan mali bodež sa unutrašnje strane čizme. Otac je taj mali trik naučio njegovog brata, a potom i njega.
Kec u rukavu, ili nož u čizmi.
Najzad, njegov roditelj je zalupio ulazna vrata porodične kuće. Korint je samo duboko uzdahnuo i pošao ka svom radnom mestu: Plavom dvoru Navisa.
Dan je bio sunčan. Dok je koračao, izbrojao je čak trideset osam žaba u sedam boja. Male i velike, skakutale su pored kaldrmisanog puta, brčkajući se u slatkovodnim barama. Oduvek je bio fasciniran njihovom raznolikošću kakva je postojala jedino u Navisu i nigde više.
Danas je bio Korintov red da čuva kralja. Nije mu to bio prvi put. Kralj je dobro poznavao njegovog starijeg brata i oca. Obojica su bili valjani gardisti, koji su ga verno služili sve do trenutka kada je Dorin uradio nešto. Nešto što se ne sme. Korint nikada nije saznao šta, jer niko nije uspeo da mu dâ tačan odgovor. Ionako je sve to bilo jako davno, kada mu je bilo svega pet godina.
„Navis sa tobom”, pozdravio ga je gardista na kapiji Plavog dvora.
„Navis ti mirno more doneo”, otpozdravio je Korint i stresao se na pomen mora.
Nije prepoznao glas koji ga je pozdravio. Zamišljen, nije ni obratio pažnju na lice ispod šlema.
Ko je danas na redu da stražari? Milis ili Parteos? pomislio je. Ovo nije zvučalo kao jedan od njih. Sigurno su promenili raspored.
Prošao je kroz malu kapiju koja je ograđivala centralnu palatu na brdu. Išao je polako. Otežano. Nije se još uvek navikao na punu opremu, čak i nakon godinu dana službe. A brdo je bilo strmo. Sa jednoiporučnim mačem i štitom sa znakom morskog konjića, pešačenje je bilo ne samo naporno, već i dosadno. Naročito na toplom danu kao što je ovaj, kada je mogao da radi neke zabavnije stvari. Da usavršava borbene veštine sa svojim prijateljima, na primer.
„Navis sa tobom”, pozdravio ga je još jedan gardista na velikim dverima Plavog dvora. Ni njegov glas nije prepoznao.
Prošao je nekoliko dugih hodnika, čije su kamene zidove krasili murali slavnih događaja iz prošlosti. Svaki put je imao utisak da proživljava pomorsku istoriju svoje kraljevine. Od prvih doseljenika pa sve do Efika.
Pre nego je ušao u veliku dvoranu, zastao je pred jednim muralom. Taj deo zida bio je prazan. Nisam dostojan herojstva svog brata, pomislio je.
Korint je bio Dorinova senka. Efik ga je primio kao gardistu, uz obećanje da neće uraditi nijedno zlodelo, naročito ne ono što je Dorin učinio, šta god to bilo.
Išao je bratovim stopama, ali je znao da sigurno neće pokazati ni delić herojstva. Herojstva koje je zaslužilo jedan veliki deo murala na zidu, ali i praćenog izdajom zbog koje je mural skinut. Izdajom toliko velikom da niko nije hteo da priča o tome. Ni Efik, ni otac.
„Ne znam, Gavrijele, plašim se za nju”, Efikov glas se prosuo velikom dvoranom, u koju je Korint upravo kročio. Zaustavio se na svom stražarskom mestu, pored jednog od visokih, debelih stubova. Tavanica oslikana olujnim nebom prožetim morskim talasima je odbijala Efikov duboki glas pravo u Korintove uši.
„Vaše visočanstvo, tu sposobnost koju Miri… to je Navisov blagoslov”, rekao je Gavrijel. „Kao da je znao da nam je tako nešto potrebno.”
„Ne. Ne mogu da se složim sa tobom. Gavri, kako će Miri da prevali toliki put?” upitao je kralj. „Tražiš od mene da je pošaljem u osinje gnezdo.”
„Poslaćemo najbolje gardiste da je prate”, uporan je bio Gavrijel.
„Ali… Čak i da pristanem, da li si siguran da će Miri uspeti da ovlada tim… noktivojanjem?”
„Vaše visočanstvo”, oklevao je Gavrijel, „mislim da će morati da ide kod Sanjača”.
Korint nije mogao da izdrži. Okrenuo je glavu, kako ne bi propustio kraljevu reakciju. Drugi stražar, koji je stajao preko puta, uradio je isto to.
Horase, baš svuda voliš da guraš nos, pomislio je Korint.
Osmehnuo se. Dobri prijatelj mu je uzvratio, a potom mu se isplezio, rizikujući da ga kralj spazi.
„Sanjač, kažeš?” namrštio se Efik. „Čuo sam to ime negde.”
„Raptur nam je pričao o njemu ranije…” Gavrijel je pauzirao, očekujući da se kralj seti pa dodao: „Živi u Mesečevoj pustinji”.
„Ti si poludeo Gavrijele!” Kralj inače nije bio poznat po tome da viče na svoje podređene, ali je upravo to uradio.
Horas se ponovo iskezio, a onda mimikom pokazao Gavrijelov uplašen izraz lica. Korintu se iskrao prigušeni kikot.
Budalo glupa, pomislio je, šta ako te kralj čuje? Na svu sreću, Efik nije obraćao pažnju, zaokupljen Gavrijelom i njegovim nesvakidašnjim predlogom.
Vrata sporednog ulaza u dvoranu su zaškripala i Korint se trgnuo, hvatajući se za balčak svoga mača. Ali je ubrzo odahnuo. Bila je to samo Miri, kraljeva kći. Teškim korakom je prošla pored Korinta, koji ju je pozdravio laganim klimanjem glave. Miri je otpozdravila, a onda otišla do trona, gde su Efik i Gavrijel razgovarali.
„Oh, evo i nje”, Gavrijel je zvučao vrlo srećno što je vidi.
„Miri, dušo, hvala ti što si došla. Jesi li se naspavala?” upitao je kralj.
Miri je klimnula glavom ne odgovorivši ništa.
„Jesi li sanjala nešto?” ubacio se Gavrijel.
„Ne, nisam”, odgovorila je princeza.
„A jesi li doručkovala?” upitao je kralj.
Horas je prevrnuo očima, a onda počeo da tapka nogom o pod, kao da ga nervira ovaj dosadni razgovor kralja i njegove mezimice. Korint je i sam nestrpljivo očekivao dalji razvoj drame.
Dvojica stražara su se razumela pogledima. To su razvili još mnogo pre nego su ušli u službu.
„Miri, kako ti se čini ideja da malo proputuješ svetom?” upitao je Gavrijel.
Horas je nemo pomerio usne, sa kojih je Korint pročitao: „Ko-nač-no”.
„Gavri, hajde da ne okolišamo”, rekao je kralj. „Miri, Gavrijel mi je ispričao nešto jako… čudno i želim da to podelim sa tobom. On već duže vreme špijunira Varenet i pokušava da sazna šta se dešava van našeg kraljevstva.”
„I?” prekinula ga je Miri.
„Izgleda da car Vareneta ima jedan… mali problem”, kralj je zastao, oklevajući.
Horas je ponovo počeo da cupka pa se zaustavio kada se Korint namrštio. Lično ću te razrešiti službe zbog nedoličnog ponašanja, pomislio je.
„Car Vareneta ima noćne more. Tačnije jednu noćnu moru koja se ponavlja svake noći”, ubacio se Gavrijel.
„U redu je Gavri, objasniću ja”, rekao je kralj, a onda se obratio princezi. „Gavri ima jake veze na Crnom dvoru. Povezan je sa grupom špijuna koji aktivno rade na tome da zbace Delkera sa vlasti.”
„Špijuni su dugo posmatrali Delkera”, ponovo je Gavrijel i prekinuo kralja, „oni pretpostavljaju da… da se nešto dešava dok Delker sanja. Nešto što mu daje moć.”
„Moć?” upitala je Miri.
„Ne znam”, rekao je Gavrijel. „Šta god da mu se dešava u glavi, daje mu snagu koju ima. Samo… ne znamo kako da se zaista uverimo u to. Makar nismo znali do sada.”
„Vi zaista mislite da ja mogu da vam pomognem?” upitala je princeza.
„Ako si noktivojant, mogla bi da saznaš šta Delker sprema za Navis”, rekao je Gavri. „Znaš i sama da je pokorio ostatak sveta na… čudan način.”
„Miri, kada si se rodila, Varenet je bio tek sićušna kneževina”, rekao je kralj i uzdahnuo.
„Da, da. Znam istoriju Vareneta napamet, oče”, prekinula ga je Miri.
Horas je iskolačio oči, glumeći iznenađenje zbog Mirine nervoze. Korint je ponovo ispustio tihi kikot.
„Uglavnom, to što Gavri želi je nemoguće”, rekao je kralj. „Ja se ne slažem da svoju jedinicu i prestolonaslednicu šaljem na tako rizično putovanje. Ne možeš da rizikuješ toliko samo na osnovu pretpostavki. Ne dao Navis da ti se nešto desi…”
„Kako ti kažeš oče”, Miri je odgovorila razočarano.
Ta devojka kao da želi da prizove nevolje, pomislio je Korint. I Gavrijel je lud ako misli da pošalje nju, od svih ljudi. Zar su svi skrenuli danas?
„Naravno, još uvek nismo sigurni da li si ti noktivojant”, nastavio je kralj. „Da bismo to utvrdili, morala bi da ideš kod Sanjača.”
„Sanjača?”
„To je jedan moćni noktivojant”, dodao je Gavri, „asketa koji živi u Mesečevoj pustinji”.
„Ako Delker zaista dobija moć kroz snove, zar nije i on sam noktivojant?” upitala je Miri.
„Lepo si to zapazila, Miri”, osmehnuo se Gavrijel. „Ni to ne možemo da znamo, dok mu neko ne pročačka podsvest. Ali ako jeste, verujem da bi se to pročulo.”
„Zašto prosto ne pošaljemo Sanjača, Gavri?” upitao je kralj.
„Nažalost, on je jako star i nesposoban da ide bilo gde van svoje straćare u pustinji.”
„A da ode neki drugi noktivojant?”
„Uz dužno poštovanje, Vaša visosti, ali noktivojanti ne rastu na grani.”
Sada je Horas ispustio kikot. Kralj se sumnjičavo osvrnuo pa se usredsredio nazad na tamnoputog čoveka sa brčićima.
„Čak i da pristanem”, ponovo je glasno rekao kralj, „koga bih poslao sa Miri? Ko je taj veliki junak koji bi mogao da je zaštiti? Ja više ne znam takvog heroja kojem bih poverio život svoje kćeri.”
„Dakle, ostaje ono isto. Čekamo Varenet da napadne i nadamo se da neće još?” upitala je Miri.
„Bojim se da je tako”, odgovorio je kralj. „Izvini.”
„Ako je tako, kralju, onda ćemo da čekamo smrt”, drznula se princeza.
Korint se zabuljio u princezu, zbunjen njenim drskim odgovorom.
Pogledao je u Horasa da vidi reakciju.
Horas nije reagovao.
Niz svetloplavu verižnjaču ispod njegovog grla, počela je da se sliva tamnocrvena tečnost.
Sekund kasnije, Horas je pao na kolena, krvavog trupa. Iza njega se pojavila niska figura u ljubičastom sa kratkim, krvavim bodežom.
Korint se zamrzao. Nije bio siguran da li sanja. Srce je pretilo da mu izleti iz grudi.
Na glavnim vratima pojavila se grupa naviških gardista. Nije prepoznao nijednog od njih. Umesto da pomognu Horasu, zastali su pored čoveka sa kapuljačom, koji je izgovorio:
„Pa šta čekate? Pobijte ih”.
Gardisti su isukali mačeve i pojurili ka kralju, Gavriju i Miri, ne obraćajući pažnju na Korinta.
Moram da ih zaštitim, pomislio je Korint. Sve ostalo je postalo nevažno.
Ljubičasti ubica ga je spazio i skočio ka njemu. Kretao se sa neverovatnom gipkošću.
Korint je isukao mač i pre nego je ubica naleteo bodežom, gardista je zamahnuo. Neprijatelju je glava pala sa ramena i kapuljača sa glave. Nije ga prepoznao, ali je bio siguran da je Varenećanin.
Ostali gardisti, ili ko god oni bili, okružili su kralja, Gavrijela i Miri. Jedino je Gavri bio naoružan kratkim bodežom, dok su princeza i kralj drhtali bespomoćno, zagrljeni. Niz njeno lice su se slivale krvave suze.
Bez razmišljanja, Korint je uzeo bodež od obezglavljenog ljubičastog ubice i bacio ga ka grupi. Pogodio je jednog od neprijatelja u leđa, obarajući ga na pod.
Trojica su se okrenuli ka njemu.
Gde su moji saborci? I ko su, za ime Navisa, ovi ljudi?
Jedan je pojurio, zamahujući dvoručnim mačem, ali se mladi gardista vešto izmakao. Napadač je izgubio ravnotežu, a Korint to iskoristio i zabio vrh svog mača u njegov bok. Jauknuo je i pao. Dvojica saboraca su ga odmah pomerili u stranu pa zajedno jurnuli ka Korintu.
Nedaleko od mladog gardiste, Gavri je vešto branio kralja, sam protiv nekoliko njih. Iako nije bio opremljen, kretao se neverovatnom brzinom, parirajući udarce.
Korint se povlačio unazad, sve dok nije leđima dodirnuo mermerni stub. Neprijatelji su iskoristili to i zadali udarce, ali se gardista otkotrljao u stranu. Mačevi su udarili o mermer, a Korint naleteo sa boka pa jednom odsekao ruku. Drugi se uplašio i brzo povukao.
Gavri je uspeo da ubije jednog od napadača, izazivajući ostale i parirajući udarce sa svih strana. Vrteo se i plesao između njih. Bio je to veličanstven prizor kojem Korint nije imao vremena da se divi, jer je i sam bio suočen sa nadmoćnijim neprijateljem.
Dorin je bio heroj. Šta je za njega bilo desetak mačevalaca? Ništa! Ti ne možeš da savladaš nijednog, odjeknuo je očev glas u Korintovoj glavi.
Stegnuo je vilicu i jurnuo na protivnike. Potegao je mač na najbližeg, koji mu je parirao, a zatim ga odgurnuo. Korint je uspeo da održi balans i umesto pada napravio piruetu. Nešto što je često vežbao.
U tom gracioznom pokretu, koji je bilo jako teško izvesti pod punom opremom, Korint je zasekao rame jednog od neprijatelja, tek toliko da ga onesposobi za borbu.
Potom su ga još dvojica napala istovremeno. Jednog je blokirao štitom, ali ga je drugi pljoštimice opaučio po slepoočnici. Osetio je nepodnošljivu jeku u glavi i zateturao se.
Tada se setio nečega. Nedaleko od njega je ležao onaj prvi pali napadač, sa bodežom u leđima. Korint ga je pokupio i ponovo bacio, pogađajući oko jednog od napadača koji su kidisali na kralja i princezu.
Gavrijelovo lice je bilo nevidljivo od krvi. Korint nije mogao da razazna da li je njegova ili neprijateljska. Kretao se vitalno i krepko, a to je bio dobar znak.
Napadači koje je Korint malopre odbio pregrupisali su se i došli do njega, ali su sada više oklevali da zadaju udarac. Ipak je pola lažnih gardista ležalo na zemlji.
Kada je to primetio, Korint je dobio dodatnu motivaciju. Zamahnuo je mačem iz sve snage i izbio oružje iz ruku onome kojeg je malopre zakačio. Onda mu je zadao smrtonosni udarac.
Ostali su se uplašili. Korint je to video i jurnuo je prema njima. Isprva su se polako povlačili, a zatim se dali u trk ka ulaznim vratima dvorane.
Gardista je bio brz. Sustigao ih je u sekundi pa zasekao jednog po leđima, oborivši ga.
Drugi je šutnuo dvokrilna vrata i pobegao glavom bez obzira.
Korint nije potrčao za njim, već se okrenuo ka kralju i imao šta da vidi: Gavrijel nije više bio na nogama, a kralj i Miri su se našli lice u lice sa protivnikom. Jedinim preostalim.
Bez razmišljanja, Korint je napipao bodež u čizmi. Imao ga je sve vreme u vidu, ali nije uspeo da se sagne i otkači ga. Sada, kada nije bilo nikoga oko njega, on ga je neometano bacio ka preostalom napadaču, pogodivši ga u butinu.
Uplašen i povređen, napadač je očajno zamahnuo svojim jednoručnim mačem prema Miri.
Efik nije bio ratnik. Umesto da pokuša da mu parira, kralj se isprečio ispred svoje kći, tek toliko da je neprijatelj promaši i zabije mu ivicu mača u rame.
Miri je vrisnula.
Kralj je ispustio krik i pao na zemlju.
Brz i nečujan, poput zatišja pred buru, Korint je dolepršao do napadača i lišio ga života, a zatim skinuo svoj šlem i kleknuo pored kralja koji je krvario.
„Miri, da li možeš da iscepaš deo svoje haljine, molim te”, pitao je Korint. Nije shvatio da joj se ne obraća formalno.
Uplašena i uplakana, princeza je drhtavim rukama iscepala rub svoje crne haljine koju je Korint brzo stegao oko kraljevog ramena. Efik je polako gubio svest.
Začula se vika.
Gardisti, oni pravi, utrčali su u veliku dvoranu sa ogromnim zakašnjenjem. Između njih se nalazio čovek u naviškoj uniformi, svetle kose. Korint ga je odmah prepoznao. Bio je to onaj napadač koji je uspeo da pobegne.
„Vaše visočanstvo, uhvatili smo št—”, gardisti su ugledali scenu pred sobom, zabezeknuti. Glavni među njima je naredio ostalima da osiguraju prostoriju i vide da li ima živih. „Šta se ovde, za ime Navisa, dogodilo?”
Kako ste dozvolili da vas Varenećani tako nasamare, pomislio je Korint gledajući njegove uspaničene saborce.
Gavrijel je bio živ. Nije bio ozbiljno povređen, već samo ošamućen. Pridigao se i odmerio ljude oko sebe. Zatim je prišao Korintu, stavio mu ruku na rame i okrenuo se prema polusvesnom Efiku:
„Pa, Vaše visočanstvo… Tražili ste velikog junaka. Dobili ste ga”.
Šokiran, iscrpljen i nesvestan svega što se dogodilo, Korint je shvatio jednu bolnu činjenicu: njegov najbolji prijatelj Horas bio je mrtav.
